petak, 20. listopada 2017.

Prijateljstva u bolnici-

Pozdrav Dragi moji ,
Ovaj put želim da vam pišem o prijateljstvima koje sam sklopila u bolnici i koliko je to zapravo bitno.Sjećam se svog prvog dana kad sam stigla u bolnicu. Kao da je jučer bilo , sjedila sam na krevetu u sredini u ljetnoj haljinici sa kebabom u rukama okrenuta prema vratima. Čekala sam Adelu i Mirzu da riješe stvari sa papirologijom nervozno virkajući.Izmedju mene su bile dvije starije žene , koje su postavljale pitanja a ja sam se trudila da im odgovorim. U tom trenutku sam vidjela kroz vrata jednog visokog ćelavog momka ,koji je vukao za sobom stalak za koji je bila prikačena Hemoterapija a sa druge strane pod ruku ga je držala cura. Nasmijao mi se u znak pozdrava a ja moji refleksi nisu bili dovoljno brzi da mu uzvratim osmijehom. Sjedila sam i gledala. Taj dan sam bila sebična.  Imala sam u glavi misao da ne želim da se vežem sa ljudima u bolnici iz razloga sto ne želim biti povrijeđena ako im se nešto desi,ako su im nalazi loši,imala sam osjećaj da bi to utjecalo na moju psihu i pozitivu. Kao sto sam rekla bila sam sebična.
Svoje prve dane nisam provodila u sobi , bila sam na friškom zraku ili u restoranu,kafeteriji ispod sa svojom porodicom.
Nakon par dana svoje dane sam počela provoditi u maloj kantini u kojoj su se mogli družiti svi sa odjela ,te primati posjete. Soba djeluje prijatno, nalazi se mala kuhinjica sa osnovnim stvarčicama. Tu sam srela opet tog istog momka,sjedila sam sa Mirzom a on je počeo da me ispituje. Objasnila sam mu svoje simptome i rekla da sam na pretragama a on me je ohrabrivao da sam na dobrom mjestu o čemu god se bude radilo. Zatim je počeo pričati o sebi. Imao je Leukemiju ,teži oblik koju je hvala dragom Allahu izliječio. Godinu dana traje   proces liječenja,posto se on izliječio prije toga nastavio je svoje terapije radi preventive. Nalazi se u zadnjim indukcijama. Od tog dana postali smo tim,ne samo ja i on nego moja strana porodice, Arnes i njegova mama. sve što sad prolazim on je prolazio prije godinu dana. Znate kad dodje i kaže "izdrži tu nemoć znam kako je, trajaće par dana " istog trenutka mi je lakše.  Upoznao me je sa još jednim momkom koji je također imao leukemiju i uspješno je hvala dragom Allahu izliječio , tako da je i on tu rado da podjeli iskustvo u vezi nuspojava koje je on imao.
Tako da smo svi počeli djelovati kao jedan tim. Bodrimo jedni druge nakon Hemoterapija, smijemo se jedni drugima kad nam lice natekne pa se jedva prepoznamo u sobi. Bodrimo jedni druge da 
što više hodamo poslije Hemoterapija kad nemamo snage u nogama. I vjerujte ljudi moji koja je to pozitiva. Koja je to podrška i motivacija jedni drugima. Kad dodješ i kažeš ja ne osjećam svoje noge a neko od njih ti kaže da da tako je i kod mene bilo trajalo dvije sedmice moraš to to i to.
Upoznala sam također jednog našeg momka, koji je saznao da ima Akutnu Leukemiju dva mjeseca prije mene. Tako da sve sto prolazim sad sto se tiče nuspojava sve je i on prolazio prije dva mjeseca.Hvala Bogu i njemu ide na bolje sa njegovom bolešcu. A da vidite tek dragosti kad neko napokon prestane imati temperaturu pa može kući na pauzu ? Tad se radujmo svi za tu osobu.
A porodice? Naše porodice se vesele kad čuju kad je neko od nas dobio pozitivne rezultate. Nebitno ko je čiji roditelj dragost je ista.
A tek haos dida 
što imam,sa njim volim najviše sjesti i pričati. Njemac je ali ne onaj njihov hladni već kao da je naš. Uvijek razmjenjujemo savjete oko zdrave ishrane i pričamo o kući. Ja mu pričam o tome kako mi nedostaje moja kuhinja da kuham a on meni priča o svojim unucima.A na hodniku bodrimo jedno drugo da napravimo sto više krugova dole-gore.sviju sam ih pratila kući i dočekivala .
Tako da su se trenutno svi razbijali po pauzama ali je did došao jer su mu unuci prenijeli gripu ali kaže vrijeme provedeno sa njima se isplatilo.

Na odjelu sto se tiče mladih,sve su to muškarci i ja sam jedina djevojka medju njima ali zato se i muški borim.

A moj imunitet se napokon vratio na staro i  treba da primim još 5 terapija i idem napokon kući na pauzu. A u tom periodu planiram kako cu iskoristiti tu pauzu sa svojom porodicom. Kad kažem porodicom mislim i na Arnesa,Amru i Almedinu.

A vama dragi moji koji se nalazite u sličnoj situaciji kao ja preporučujem da se povezete sa ljudima koji vode istu bitku kao mi ,jedni drugima trebamo biti najveća podrška,motivacija i trebamo dijeliti svoja iskustva.

Nema komentara

Objavi komentar

© E M A
Maira Gall