nedjelja, 5. studenoga 2017.

Rezultati prvog CT-a

Dragi moji,
Nakon određenog broja hemoterapija ili ti ga indukcija kako oni kažu, dolazi do prve kontrole. U toj kontroli se gleda napredak liječenja, u tom periodu može doći do smanjenja tumora. Prva tri mjeseca se iz tog razloga primaju najagresivnije hemoterapije.
Tako da je došlo vrijeme da i ja uradim CT. Rekla sam sebi u glavi "Ema ne nadaj se ničemu, ne razmišljaj o CT-u, šta god da bude iz svoje kože ne možeš pobjeći". Tako sam rekla i svojima. Dan prije toga došla mi je moja Aida iz Augsburga. Aida je moja mala čuvarica, iako nismo krvno vezani, naše porodice djeluju kao jedna, osoba koja je bila uz mene kroz čitave pretrage, kad sam koštanu srz vadila moja Aida me drzala za ruku , i pričala mi o nečemu lijepom. Ali o tom iskustvu ću u jednom drugom postu. Taj dan smo dugo pričale, o mojoj bolesti i tome koliko se borim. Aida dok vam priča, dok je gledate u očima vidite taj sjaj , borbenost i volju za životom ali uvijek kaže "Sabur je najbitniji." I upravu je.
Došlo je vrijeme da se uradi CT. Prvi put kad sam radila CT ,kad sam tek stigla u bolnicu doživjela sam alergijsku reakciju na kontrast. (Kontrast je jedna tekućina koja se ubrizgava u tijelo tokom CT-a da bih se detaljnije vidjelo) Ema je imala peh , i počelo je sve da me svrbi nakon toga i od tad svaki put prije kontrasta moram da primim antibiotik te čekam pola sata a zatim da idem u bubanj.
Ovaj put dok sam primala antibiotik sjedila sam u jednoj sobici sa sestricom koja se zvala Nina. Laknulo mi je jer je naša, tako da smo se tih pola sata čekanja raspričale. Pričala sam joj o svojoj bolesti a ona mi je pričala koliko se danas u svijetu dobro liječi . Zatim mi je izletjelo iz usta "kako izgleda jedan tumor , ja svoj još uvijek nisam vidjela? " ona mi se osmjehnula i rekla da mogu tražiti od doktora da mi pokaže ovu sliku sa CT-a.
Ušla sam u prostoriju za CT i kontrast je počeo da ide kroz moje tijelo. U tom trenutku , glava postaje toliko vruća i pulsira, dok vam je u ustima miris metala, i polako se spušta vrućina do nožnih prstiju. To sve traje jednih 20tak sekundi koji vam se naravno čine kao 5 minuta. U tom trenutku mislim na svoju Aidu i naše duge razgovore.
Vraćena sam na odjel, naravno CT se šalje direktno na odjel da moj dragi tim doktora to pregleda.
Moja Sajra je došla meni , da ubijem vrijeme. Sjedile smo dugo i pričajući o svemu , pri sjećajući se svega. Nisam nesto imala energije za sjedenje i hodanje pa sam ja bila na krevetu a ona sa stolicom kraj mene. Borile smo se ljuskom od kikirikija kao vjeverice i smijale se tome. U tom trenutku su se na vratima pojavila 3 člana doktora od 4 iz mog tima. Glavni doktor (čovjek u pedesetima, koji mi krade haribo bonbone, zeza me za priglavke i uvijek ga zanima naziv knjige koju čitam) , zatim doktor Tobi ( Kad me pita od kud crpim snagu ,ja mu kažem vi mi je dajete. Mladi doktor , koji sa pacijentima ne priča jezikom medicine nego objašnjava to na jezik da i mi normalni ljudi to razumijemo, doktor koji odgovara na sva pitanja, ne samo moja pitanja nego još ganja po hodniku Adelu i Mirzu da ih pita da li oni imaju neka pitanja. Defitinitivno mogu da kažem da je svim pacijentima omiljeni doktor na odjelu) i Sabrina ( mlada doktorica , koja je totalna suprotost od Tobija, sarkastična i ironična, tako da pričamo sa tim jezikom i padamo jedna drugoj od smijeha, ja uvijek imam mali milion pitanja  a ona me uvijek galami da se opustim i uživam a ja je uvijek zezam kad je u smijeni, da bi radije Tobija)
Stali su više mog kreveta (iz razloga što mi je imunitet bio slabiji imali su maske preko usta). Stigli su rezultati. Tobi je rekao "Imamo veoma veoma dobre vijesti za tebe", zatim je glavni doktor je nastavio rekao mi je da je moj tumor nestao. Na CTu se ne vidi vise ništa. Nema ničeg.
Gledam sam u njih , ne znam da li da plačem ili da se smijem. Gledam u Sajru ne vidim da se iko smije zbog maski , vidim im na očima ali mi nije jasno da li sam ih dobro razumjela? Prvo pitanje je " kako je to moguće? " , rekli su mi da se dešava u rijetkim slučajevima. Sljedeće je pitanje "kolika je mogućnost povratka?". Kad dobijete nešto tako brzo, i kad vam to nešto tako brzo ode ,kako možete biti sigurni da se to govno neće opet povratiti? Rečeno mi je da nema šanse tokom ovih terapija , iz tog razloga žele da preventivno nastavim primati hemoterapije narednih godinu dana.  Rekli su mi da slavim i otišli. Gledala sam u svoju Sajru a ona u mene i nismo vjerovale. Nije me smijela zagrliti zbog imuniteta gledale smo se u nevjerici. Sajra me pitala da li su to oni upravo meni rekli da tumora više nema , reko Sajra ne znam možda ih nismo dobro razumjele . U tom trenutku je strah nazvati nekog i reći mu to jer Boze dragi još uvijek ne vjeruješ.
Aida je prva koju sam nazvala ,a ona kao i uvijek zna prave rijeci.
Sutradan je Adela morala još jedom da pita Sabrinu , jer je bila u šoku da li sam ja to uopste dobro razumjela.Sabrina se smijala , "zar opet opet Ema idi slavi više šta čekas?."

U drugoj smjeni tog istog dana je bio Tobi. Došao je da mi priključi novu hemoterapiju i da se pozdravi Mirzom i Adelom, naravno i dalje u šoku Mirza je opet pitao za rezultate CTa,zatim nas je Tobi odveo u sobu, i pokazao nam snimke CTa prve i ove sad i pitao nas da li vidimo razliku. Naravno Ema laik od toga, gledam ne vidim ništa sve nešto al ništa konktretno,još on mišem okreće snimak i naravno nakon toga je objasnio čitav snimak. I tad sam po prvi put vidjela kako na jednom snimku izgleda taj isti tumor što je nekad bio u meni. 
Došlo mi je da se narugam snimku, ali nisam zahvalila sam se Allahu na snazi i pozitivnom rezultatu ovog drugog snimka. 
Na meni je sad da se borim samo sa hemoterapijama do kraja godine i podižem svoj imunitet na vrh skale. Nakon ove indulcije. čeka me ponovo kontrola koja uključuje opet CT. Nadam se da ću sresti svoju Ninu i sa osmjehom joj reci da nisam imala šta vidjeti na zadnjoj snimci CTa,

S ljubavlju Ema. 

1 komentar

© E M A
Maira Gall